Tradicionalni recepti za smrekovu mast ukratko
- Ne postoji samo jedan tradicionalni recept za mast od smrekove smole. Povijesni i etnografski izvori opisuju različite sirovine, omjere i postupke pripreme, pa nije opravdano govoriti o jednom izvornom receptu.
- U Sloveniji više neovisnih etnografskih i terenskih zapisa dokumentira smolu u kombinaciji s mastima odnosno uljima i voskom. Sastav se razlikovao od mjesta do mjesta, a u više se zapisa izričito navodi i smrekova smola. Dakle, ponavlja se prije svega način pripreme, a ne jedna jedina receptura.
- U sjevernoj Europi dobro su dokumentirane kombinacije smrekove smole s maslacem odnosno drugim životinjskim mastima. U jednoj istraživačkoj rekonstrukciji finskog pripravka upotrijebljen je 1 dio smole i 3 dijela neslanog maslaca, a smjesa je zagrijavana na približno 100 °C. Taj se postupak ipak ne može primijeniti kao opći recept za sve tradicionalne pripravke.
- „Priprema smole“ mogla je značiti vrlo različite oblike: izravnu uporabu smole, mekanu mast, kuhani smolni pripravak, smolni flaster ili drugi obrađeni materijal. Slovenski zapisi opisuju i postupke poput zagrijavanja, cijeđenja, taloženja smjese te nanošenja pripravka na tkaninu ili drugu podlogu.
- Na ovoj stranici uspoređujemo dokumentirane povijesne načine pripreme. Ako vas zanima kako danas sakupljamo sirovinu, pogledajte sakupljanje smrekove smole, a širi pregled nalazi se na stranici smrekova smola.
Sadržaj
Postoji li jedan autentičan recept za smrekovu mast?
Ne. Povijesni i etnografski izvori ne pokazuju jedan standardizirani recept koji bi se mogao opisati kao izvorni ili jedini pravi recept za mast od smrekove smole. U različitim krajevima i razdobljima upotrebljavale su se različite vrste smole, masne podloge, vosak i drugi sastojci, a razlikovali su se i načini zagrijavanja te konačni oblik pripravka.
To dodatno potvrđuju terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja, u kojima se u različitim krajevima pojavljuju smolne masti, flasteri i druge mješavine različita sastava. Negdje je dokumentirana smola s maslacem i voskom, drugdje s uljem i voskom, a drugdje s moždinom, lojem ili dodatnim biljnim sastojcima.
Dodatnu poteškoću predstavlja nazivlje. Povijesni nazivi za masti, flastere i smole nisu nužno označavali isti materijal ili isti pripravak. Čak i kada dva izvora spominju smrekovu smolu, to još ne znači da opisuju jednaku recepturu.
Zato pojedine recepte na ovoj stranici promatramo kao dokumentirane primjere iz određenog mjesta, razdoblja ili izvora, a ne kao uputu za rekonstrukciju jedne univerzalne tradicionalne masti. Također razlikujemo povijesne zapise od suvremenih istraživačkih rekonstrukcija u kojima su količine, temperature i postupci već preciznije standardizirani.
To je i drugačija namjena od stranice o masti od smrekove smole, na kojoj je u središtu suvremeni proizvod i njegova uporaba. Ovdje nas prvenstveno zanima što povijesni recepti i načini pripreme doista dokumentiraju.
Što se tradicionalno dodavalo smolnim mastima?
Slovenski etnografski izvori pokazuju da se smolni pripravci nisu izrađivali prema jednom jedinstvenom receptu. U različitim se mjestima smola kombinirala s mastima, uljima, voskom i drugim sastojcima, a pojedine su se recepture znatno razlikovale. Terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja posebno jasno pokazuju da nije riječ samo o jednom regionalnom primjeru, nego o ponavljajućem načinu pripreme.
| Mjesto ili izvor | Dokumentirani sastav | Važna napomena |
|---|---|---|
| Područje Škofje Loke – Meta Sterle | Smola, pčelinji vosak, laneno ulje i manja količina životinjske masti. U istom je regionalnom gradivu dokumentiran i rastopljeni med sa smrekovom smolom. | Pojedini zapisi ne opisuju isti pripravak i ne navode jedinstven omjer sastojaka. |
| Gorice kod Postojne, 1979. – SEM | Smola, maslac i vosak. | Vrsta smole u zapisu nije preciznije određena. |
| Hrenovice, 1979.–1981. – SEM | U jednom su zapisu navedeni ulje, smola i pčelinji vosak; u drugom se kod flastera izričito navodi „pilpuh ili smrekova smola“ zajedno s virhom i drugim sastojcima. | Hrenovički je zapis posebno zanimljiv jer u tom konkretnom lokalnom kontekstu pilpuh izravno povezuje sa smrekovom smolom. |
| Dob pri Špajih, 1950. – SEM | Vosak, koštana moždina i smola. | Pripravak je u zapisu opisan kao tradicionalna mast za rane i čireve. |
| Stavča vas, 1957. – SEM | Smola, vosak i moždina. | Smjesa je pripremljena kao smolni flaster. |
| Trenta, 1952. – SEM | Smola, loj, vosak, ulje i špirit te biljni sastojci. | Sastojci su kuhani zajedno; vrsta smole u zapisu nije navedena. |
| Soča, 1952. – SEM | Borovičina smola, pčelinji vosak, ulje, svinjska mast, koštana moždina i stipsa. | Ovaj primjer ne sadrži smrekovu smolu, ali dobro pokazuje širu slovensku tradiciju pripreme smolnih mješavina. |
Unatoč razlikama, obrazac je prilično jasan: smolni materijal često se povezivao s masnom ili uljnom osnovom i voskom. Tako su nastajale mekše masti, gušći pripravci ili smolni flasteri, a pojedine su recepture sadržavale i kamfor, špirit, med, koštanu moždinu, biljke ili druge sastojke.
I sjevernoeuropski izvori pokazuju sličan princip. U istraživačkoj rekonstrukciji tradicionalne finske masti od smrekove smole smrekova je smola pripremljena s neslanim maslacem u omjeru 1 : 3. To je konkretan finski model, a ne opći tradicionalni recept.
Zato je povijesne pripravke prikladnije promatrati kroz ponavljajuća načela pripreme nego kroz jednu jedinu recepturu. Čak su se i dva pripravka koja su sadržavala smolu, mast i vosak mogla razlikovati po vrsti smole, omjerima, dodatcima, zagrijavanju i konačnoj konzistenciji.
Kako se smola zagrijavala i što znači „kuhana smola“?
Zagrijavanje je u mnogim smolnim pripravcima prije svega bilo praktičan korak. Tvrda ili vrlo viskozna smola zagrijavanjem omekšava odnosno postaje tekuća, pa se lakše miješa s mašću, uljem ili voskom, a prema potrebi se lakše mogu ukloniti i veće mehaničke nečistoće.
Povijesne izraze treba promatrati u njihovu kontekstu. Izraz „kuhana smola“ ne znači nužno da je smola doslovno ključala na određenoj temperaturi. U starijim opisima „kuhanje“ može označavati zagrijavanje smole ili smolne mješavine dok ne postane dovoljno tekuća za miješanje odnosno dok pripravak ne postigne željenu konzistenciju.
Finski primjer: smola i maslac pri približno 100 °C
Jedan od preciznije opisanih postupaka potječe iz suvremene istraživačke rekonstrukcije tradicionalne finske smolne masti. Smrekova smola pomiješana je s neslanim maslacem u masenom omjeru 1 : 3, a smjesa se uz miješanje zagrijavala na približno 100 °C.
Taj je primjer vrijedan jer navodi konkretan omjer i temperaturu, ali predstavlja istraživački standardiziranu rekonstrukciju i ne pokazuje da su svi povijesni finski ili drugi europski pripravci koristili isti postupak.
Slovenski zapisi opisuju više od samog „kuhanja“
Slovenski etnografski izvori uglavnom ne navode točnu temperaturu niti vrijeme zagrijavanja, ali prilično dobro dokumentiraju pojedine korake pripreme. U različitim se terenskim zapisima pojavljuju kuhanje smole s mašću i voskom, zagrijavanje smolnog materijala, cijeđenje, taloženje ostatka te nanošenje pripravka na tkaninu ili papir.
U Trenti je 1952. godine, primjerice, zabilježen pripravak od smole, loja, voska, ulja i špirita s biljnim sastojcima, koji su se kuhali zajedno. Druga smolna mješavina iz Soče nakon kuhanja se cijedila kroz platnenu tkaninu, dok se u Zapodnem nakon zagrijavanja ostavljalo da se talog slegne.
Kod Kočarjeve crne masti iz Dolenčica dokumentirana je kuhana smrekova smola s kamforom i špiritom, ali ni taj zapis ne navodi temperaturu niti potpun tijek zagrijavanja.
Povijesni izvori nam stoga često omogućuju prilično dobru rekonstrukciju redoslijeda pojedinih postupaka, ali ne i tehnološki precizan suvremeni protokol. Izraze poput kuhana smola, mast ili smolni flaster zato ne pretvaramo u izmišljene temperature, vremena ili omjere.
Slovenski recepti i masti sa smrekovom smolom
Slovenski etnografski izvori pokazuju znatno veću raznolikost nego što bi se moglo zaključiti iz današnjeg izraza „mast od smrekove smole“. Smrekova se smola ponegdje upotrebljavala izravno, a drugdje kao jedan od sastojaka masti, flastera i drugih smolnih mješavina. Terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja pokazuju i da takvi pripravci nisu bili ograničeni na samo jedan dio Slovenije.
Smrekova smola i masti na području Škofje Loke
Meta Sterle za područje Škofje Loke dokumentira više različitih smolnih pripravaka. U jednom se zapisu pojavljuje mješavina rastopljenog voska, smole, lanenog ulja i manje količine životinjske masti, drugdje rastopljeni med sa smrekovom smolom, a dokumentirana je i izravna uporaba same smrekove smole.
Posebno je zanimljiva Štimcova mast iz Železnika, koju je pripremao Janez Petrač – Štimovc. Prema sjećanju kazivača sigurno je sadržavala smrekovu smolu, kamfor i moždinu, a spominjao se i dodatni biljni sastojak čiji identitet iz izvora nije moguće pouzdano utvrditi. Cjelovit recept stoga nije sačuvan.
Sličan obrazac i u drugim dijelovima Slovenije
Terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja proširuju tu sliku daleko izvan područja Škofje Loke. U Goricama kod Postojne dokumentirana je mješavina smole, maslaca i voska, u Hrenovicama smola s uljem i pčelinjim voskom, u Dobu vosak, koštana moždina i smola, a u Stavči vasi flaster od smole, voska i moždine.
Složeniji pripravci zabilježeni su u Trenti i Soči. Ondje se pojavljuju kuhane smolne mješavine s lojem odnosno mašću, voskom, uljem, koštanom moždinom, špiritom ili biljnim dodatcima. Pojedini se sastavi razlikuju, ali se na više mjesta ponavlja isti osnovni princip: smolni materijal zagrijavao se i povezivao s masnom ili uljnom osnovom, često i s voskom.
Mast, flaster i pilpuh nisu označavali jednu recepturu
Posebno je zanimljiv terenski zapis iz Hrenovica iz 1981. godine. Kazivač se sjećao da je njegova majka za flastere „skuhala pilpuh ili smrekovu smolu, virh i još dvije stvari“, smjesu stavila na lanenu krpu i položila na bolno mjesto.
Zapis je važan i zbog nazivlja: u Hrenovicama je pilpuh izravno povezan sa smrekovom smolom. To se ipak ne može proširiti na cijelu Sloveniju. Möderndorfer srodne izraze pilpoh, pilpah i pilpali drugdje povezuje i sa smolom jele odnosno bijele jele te ariša.
Isto vrijedi za tradicionalne nazive za masti i flastere: oni označavaju oblik ili lokalni naziv pripravka, a ne jednu određenu kemijsku formulaciju. Slovenska tradicija zato ne pokazuje jedan recept za mast od smrekove smole, nego više lokalnih receptura s iznenađujuće sličnim načelima pripreme.
Crna smola, crna mast i kuhana smola – je li riječ o istoj stvari?
Izrazi crna smola, crna mast i kuhana smola mogu se u povijesnim izvorima pojavljivati jedan uz drugi, ali ne označavaju nužno isti materijal. Sama boja i tradicionalni naziv ne govore od koje je smole pripravak nastao ni kojim je postupkom pripremljen.
Dvije crne masti – dva različita sastava
To vrlo jasno pokazuje građa Mete Sterle s područja Škofje Loke. Kod Janeza Potočnika – Krivarja opisana je crna mast koja je bila tvrda, sjajna i vrlo snažnog mirisa. Kazivačica se sjećala vode od repe, „vošenka“, odnosno smolaste tvari iz ljekarne, te vjerojatno životinjske masti. Pripravak se dugo kuhao, ali izvor ne navodi da mu je osnova bila smrekova smola.
Drugačiji je zapis o Kočarjevoj crnoj masti iz Dolenčica. Ondje Sterle izričito navodi kuhanu smrekovu smolu, kamfor i špirit. Dakle, već unutar istog regionalnog izvora dva pripravka sličnog naziva imaju različito dokumentiran sastav.
„Kuhana smola“ nije automatski katran
I riječ kuhana treba tumačiti oprezno. Smola se mogla zagrijavati samo kako bi omekšala odnosno postala tekuća i mogla se pomiješati s drugim sastojcima. Takvo zagrijavanje nije isto što i toplinska razgradnja drva pri kojoj nastaju katranski proizvodi.
Zato se povijesni izrazi kao što su Pech, pitch, kuhana smola ili crna smola ne mogu automatski prevoditi kao „katran“. Za razumijevanje pojedinog zapisa potrebno je znati od koje je sirovine pripravak nastao i koji postupak izvor doista opisuje.
Ni tamna boja nije pouzdan pokazatelj sastava. Smolni materijal može potamnjeti zbog starenja, duljeg zagrijavanja, dodataka ili nečistoća, dok kod sasvim drugih procesa tamni proizvod može nastati i iz drva.
Smolnak i smovnak – kada pripravak od smole više nije bio samo obična mast
Uz masti, smolne pripravke i flastere, u slovenskoj su tradiciji dokumentirani i materijali nazvani smolnak i smovnak. Nazivi su slični, ali ih nije ispravno automatski poistovjetiti. Izvori prije svega pokazuju da je mogla biti riječ o jače obrađenim smolnim materijalima, čija je priprema bila složenija od jednostavnog topljenja smole s mašću ili voskom.
Toncov smolnak iz Sorice
Najdetaljniji zapis imamo za Toncov smolnak iz Sorice. Mira Omerzel-Terlep opisuje pripremu u posebnoj napravi sastavljenoj od vojnog kotlića, zemljane posude i cjevčice kroz koju je tijekom zagrijavanja istjecala tekućina. Među poznatim sirovinama bila je smrekova smola, dok se cjelovita receptura iz izvora ne može utvrditi.
Tekućina koja je izlazila na zraku je tamnjela, a nakon hlađenja se zgušnjavala. Takav se postupak znatno razlikuje od jednostavnog miješanja smole s mašću, uljem ili voskom i pokazuje da su bili poznati i složeniji oblici toplinske obrade smolnog materijala.
Smolnak i smovnak nisu nužno bili isti materijal
U drugim slovenskim izvorima pojavljuje se i naziv smovnak. Opisi upućuju na toplinski odnosno destilaciji sličan način obrade smolnih materijala, ali nema dovoljno podataka da bi se smovnak poistovjetio s Toncovim smolnakom iz Sorice. Sličnost naziva sama po sebi ne dokazuje istu sirovinu, isti postupak ni isti konačni proizvod.
Smolnak se ne može jednostavno izjednačiti s terpentinom ili katranom
Toncov postupak na prvi pogled podsjeća na destilaciju, ali povijesni izvor ne navodi temperaturu, potpuni sastav sirovina niti kemijsku analizu dobivene tekućine. Zato se smolnak bez dodatnih dokaza ne može poistovjetiti s terpentinom, drvenim katranom ili nekom drugom suvremeno definiranom frakcijom smole.
Smolnak je važan prije svega zato što pokazuje širok raspon tradicionalne obrade smole: od izravne uporabe i jednostavnih masti do smolnih pripravaka i flastera te postupaka kod kojih je zagrijavanjem dolazilo i do odvajanja tekuće frakcije.
Prežla iz Lesca i počeci Smrekovita
U priči o starijim smolnim pripravcima pojavljuje se i Prežlja iz Lesca. Ime nije poznato samo iz obiteljske predaje Smrekovita. Etnologinja Marija Makarovič u svom pregledu pučkog liječenja navodi stariji Finžgarjev zapis o iscjeliteljici Prežlji koja je namještala slomljenu kost.
Taj je stariji zapis važan jer pokazuje da je ime Prežlja već ranije bilo povezano s lokalnim liječenjem. Međutim, ne spominje smolu, crnu smolu ni recepturu, pa iz njega ne možemo zaključiti kakve je pripravke ta starija Prežlja upotrebljavala.
Odvojeno od tog pisanog traga stoji osobno sjećanje Ive Konca na Lesce. U arhivskom intervjuu za Gorenjsku TV iz 2001. kaže da si je kod problema s kralježnicom između ostaloga pomagao smolom kod „stare Prežle“. U obiteljskom sjećanju taj se pripravak sačuvao kao taman odnosno crn i ljepljiv smolni pripravak.
Je li Prežlja koju je poznavao Ivo bila izravna potomkinja starije iscjeliteljice ili je ime označavalo kućnu, obiteljsku odnosno lokalnu tradiciju liječenja, za sada nije dovoljno pouzdano dokumentirano.
Ivo Konc u razgovoru za Gorenjsku TV, 2001. U intervjuu govori o smoli kod stare Prežle iz Lesca i o početcima razvoja vlastite masti. Pročitajte cijeli prijepis intervjua.
Od Prežlje do vlastitog razvoja
Ivo u istom razgovoru kaže da je poslije napravio „nešto slično kao Prežla“, ali tako da pripravak više nije bio crn i ljepljiv te je bio praktičniji za uporabu.
Ta je izjava važna za povijest Smrekovita jer neposredno pokazuje da je iskustvo sa starijim smolnim pripravkom bilo jedno od polazišta njegova razmišljanja. To ne znači da je Ivo poznavao ili preuzeo točan Prežljin recept.
Stariji pisani zapis o iscjeliteljici Prežlji i Ivino sjećanje iz 20. stoljeća zato treba promatrati kao dva zanimljiva povijesna traga. Njihova je moguća povezanost istraživački smislena, ali bez dodatnih arhivskih ili rodoslovnih podataka ne predstavljamo je kao dokazanu činjenicu.
Kako se smola pripremala u drugim dijelovima svijeta?
Smolni pripravci nisu bili posebnost slovenskog prostora. Dokumentirani primjeri iz sjeverne Europe, alpskog prostora i Sjeverne Amerike pokazuju da su različiti narodi smolu zagrijavali, miješali s mastima, birali prema starosti i konzistenciji te je upotrebljavali u vrlo različitim oblicima. To ipak ne znači da je posvuda postojao isti recept niti da su se tradicije nužno razvile iz zajedničkog izvora.
| Područje ili tradicija | Dokumentirani primjeri | Zašto je važno |
|---|---|---|
| Sjeverna Finska i Švedska | U opisima domaćih masti smrekova se smola kuhala s maslacem ili drugom životinjskom mašću. | To je jedna od najbolje dokumentiranih europskih paralela masti od smrekove smole. |
| Alpski prostor | Izvori razlikuju više smolnih materijala. Kod austrijske smrekove smole dokumentiran je i postupak zagrijavanja u vrućoj vodi te filtriranja omekšane smole kroz tkaninu. | Izrazi kao što su Harz, Pech i Faulpech ne označavaju nužno isti materijal ni isti postupak. |
| Ojibwe i drugi narodi područja Velikih jezera | Rani etnobotanički izvori opisuju tekuće balzame, kuhani pitch, dodavanje loja i smolne materijale kao osnovu različitih pripravaka. | Dio je građe medicinski, a dio potpuno tehnički, primjerice za brtvljenje i izradu predmeta. |
| Gwich’in | Suvremeni izvor zajednice jasno razlikuje staru, tvrdu smrekovu smolu za žvakanje od svježe, ljepljive smole za druge namjene. | Već unutar jedne tradicije različita stanja smole nisu se smatrala istim materijalom. |
Slični postupci ne znače isti recept
Na vrlo udaljenim područjima ponavljaju se neki praktični obrasci: zagrijavanje smole, dodavanje masti, uklanjanje mehaničkih nečistoća i odabir materijala prema tvrdoći ili starosti. Te su sličnosti zanimljive, ali same po sebi ne dokazuju izravan prijenos znanja među kulturama.
Također, svaka povijesna „smola“ nije nužno smrekova smola. U izvorima se pojavljuju smreka, bor, jela, ariš i druge četinjače, kao i prirodna smola, kuhani pitch i drugi obrađeni materijali. Zato je kod povijesnih recepata uvijek važno provjeriti vrstu drveta, stanje smole i način pripreme.
Širi pregled same sirovine i razlika među smolnim materijalima nalazi se na stranici smrekova smola.
Što nam tradicionalni recepti govore o smrekovoj masti?
Kada zajedno pogledamo slovenske, nordijske, alpske i sjevernoameričke izvore, jedno postaje posebno jasno: tradicionalna mast od smrekove smole nije bila jedan proizvod s jednom jedinstvenom recepturom. Smola se upotrebljavala izravno, zagrijavala, povezivala s mastima, uljima ili voskom te pripremala kao mast, flaster ili drugi smolni pripravak.
Ponavlja se način pripreme, a ne jedna receptura
To se posebno dobro vidi u slovenskim terenskim zapisima. U različitim se mjestima ponavljaju smola, masna ili uljna osnova i vosak, ali u različitim kombinacijama. Ponegdje su se dodavali moždina, kamfor, špirit, med ili biljni sastojci; pripravci su se kuhali, cijedili, ostavljali da se talog slegne ili nanosili na tkaninu odnosno papir.
Zajednička značajka zato nije jedna precizna formula, nego prilagođavanje smolnog materijala obliku prikladnom za uporabu. Mijenjala se konzistencija, kombinirali su se različiti sastojci i koristile različite podloge prema lokalnoj praksi i vrsti pripravka.
Staro nije značilo jedinstveno
Čak i kada povijesni izvor izričito navodi smrekovu smolu, to ne znači da je pripravak bio jednak drugoj smolnoj masti iz drugog kraja ili razdoblja. Mogli su se razlikovati stanje i starost smole, način zagrijavanja, dodatci, omjeri i konačni oblik pripravka.
Povijesni izvori zato ne pokazuju jedan „pravi recept“, nego više različitih tradicija pripreme u kojima se ponavljaju iznenađujuće slična tehnološka načela. Današnju mast od smrekove smole treba razumjeti kao suvremeni pripravak s vlastitim razvojem, a ne kao izravnu kopiju jedne povijesne recepture.
Od tradicionalnih smolnih pripravaka do Smrekovita
Povijesni i etnografski izvori pokazuju da je poznavanje smole u Sloveniji bilo mnogo šire od jednog recepta ili jedne lokalne tradicije. Smrekova i druge smole četinjača upotrebljavale su se izravno te su se od njih pripremale masti, flasteri i drugi smolni pripravci s različitim sastojcima i postupcima.
Smrekovit nije nastao kao kopija jednog od tih sačuvanih tradicionalnih recepata. Na temelju poznavanja smrekove smole, iskustava sa starijim smolnim pripravcima i vlastitog razvoja Ivo Konc postupno je oblikovao vlastiti pripravak, iz kojeg se poslije razvila obiteljska priča Smrekovita.
Tradicionalni izvori zato su važni ponajprije kao širi povijesni kontekst: pokazuju da uporaba i priprema smolnih materijala u Sloveniji nije bila izolirana pojava, dok je današnji Smrekovit rezultat samostalnog razvoja.
Više o Ivi Koncu, početcima 1989. godine i daljnjem razvoju poduzeća kroz dvije generacije možete pročitati na stranici O nama – priča Smrekovita.
Od smole u šumi do gotovog proizvoda
Povijesni zapisi pokazuju koliko su različiti bili stariji oblici pripreme smole. Kako danas smrekova smola nastavlja svoj put u Smrekovitu prikazuje dokumentarni film Od smole do proizvoda.
Od smole do proizvoda. Dokumentarni film Smrekovita o putu smrekove smole od šume do gotovog proizvoda.
Današnji Smrekovit zato ne predstavljamo kao sačuvani „drevni recept“, nego kao suvremeni proizvod s vlastitim razvojem, ukorijenjenim u dugogodišnjem poznavanju i uporabi smrekove smole.
Ako vas zanima današnja mast od smrekove smole, njezini sastojci, različiti oblici i način uporabe, nastavite na stranici mast od smrekove smole.
Česta pitanja o tradicionalnim receptima sa smrekovom smolom
Postoji li jedan pravi tradicionalni recept za mast od smrekove smole?
Ne. Povijesni i etnografski izvori opisuju više različitih smolnih pripravaka. Razlikuju se prema vrsti i stanju smole, dodatcima, omjerima, načinu zagrijavanja i konačnom obliku. Slovenski terenski zapisi također dokumentiraju više lokalnih receptura, pa nije moguće odrediti jedan jedini „izvorni“ recept.
Koji su se sastojci tradicionalno dodavali smoli?
Slovenski etnografski zapisi navode različite životinjske masti odnosno loj, maslac, vosak i ulja, ali i koštanu moždinu, kamfor, špirit, med i biljne sastojke. Na više se mjesta ponavlja kombinacija smole s masnom ili uljnom osnovom i voskom, ali recepture nisu bile jedinstvene.
Što znači pilpoh odnosno pilpuh?
Izraz nije svugdje imao isto značenje. Na području Škofje Loke pilpoh je povezan sa smrekovom smolom, a u terenskom zapisu iz Hrenovica iz 1981. godine stoji čak „pilpuh ili smrekova smola“. U drugim slovenskim izvorima srodni nazivi označavaju i smolu jele odnosno bijele jele te ariša. Zato značenje treba odrediti iz konkretnog lokalnog konteksta.
Što u starim izvorima znači „kuhana smola“?
Sam izraz ne određuje precizan postupak. Može označavati zagrijavanje smole radi omekšavanja i miješanja s drugim sastojcima ili dulju toplinsku obradu smolnog pripravka. Slovenski zapisi opisuju i cijeđenje, taloženje smjese te nanošenje na tkaninu ili papir. „Kuhana smola“ zato se ne može automatski poistovjetiti s katranom.
Jesu li crna smola i crna mast isto?
Ne nužno. Već Meta Sterle opisuje različite crne masti različita sastava. Kod jedne smrekova smola nije izričito navedena, dok su kod Kočarjeve crne masti dokumentirani kuhana smrekova smola, kamfor i špirit. Tamna boja sama po sebi zato ne određuje vrstu smole ni način pripreme.
Jesu li smolnak i smovnak bili isti pripravak?
Iz izvora to nije moguće pouzdano zaključiti. Za Toncov smolnak iz Sorice postoji detaljan opis pripreme sa smrekovom smolom i napravom iz koje je tijekom zagrijavanja istjecala tekućina. Naziv smovnak pojavljuje se i drugdje, ali sličnost naziva ne dokazuje istu sirovinu, isti postupak ni isti konačni proizvod.
Tko je bila Prežlja iz Lesca?
Stariji pisani izvor, koji navodi etnologinja Marija Makarovič, spominje iscjeliteljicu Prežlju pri namještanju slomljene kosti, ali pritom ne spominje smolu. Odvojeno od toga Ivo Konc je poslije pripovijedao o smolnom pripravku kod „stare Prežle“ iz Lesca. Je li riječ o istoj obitelji, osobi ili lokalnoj tradiciji liječenja, za sada nije dovoljno pouzdano dokumentirano.
Jesu li se smolne masti upotrebljavale samo u Sloveniji?
Ne. Srodne tradicije smolnih masti i drugih smolnih pripravaka dokumentirane su i u sjevernoj Europi, alpskom prostoru i Sjevernoj Americi. Vrste drveća, stanje smole, dodatci i postupci pripreme razlikovali su se, pa te tradicije nije ispravno promatrati kao jedan zajednički recept.
Je li današnji Smrekovit napravljen prema starom receptu?
Ne kao izravna kopija jedne sačuvane povijesne recepture. Ivo Konc poznavao je starije načine uporabe smrekove smole i iz vlastitih iskustava postupno razvio vlastiti pripravak. Današnji Smrekovit zato ima vlastitu razvojnu povijest.
Jesu li ovi povijesni recepti upute za kućnu izradu?
Ne. Povijesni zapisi često ne navode točne omjere, temperature, vrijeme zagrijavanja ni potpunu identifikaciju svih sastojaka. Ovdje su predstavljeni kao dokumentacija tradicionalnih načina pripreme, a ne kao suvremeni standardizirani postupak izrade.