Kako se nekada koristila smrekova smola? Tradicionalna uporaba kroz povijest

Smrekova smola i druge smole četinjača imaju dugu povijest uporabe. Povijesni i etnografski izvori iz različitih dijelova svijeta najdosljednije opisuju uporabu kod rana i oštećene kože, ali i kod bolova i ozljeda, tegoba dišnog sustava, za žvakanje i unutarnju uporabu te u pojedinim veterinarskim praksama. Smola je ujedno bila važan praktični materijal u svakodnevnom životu.

Pojedine tradicije razlikovale su se prema korištenoj vrsti drveća, načinu pripreme smole i načinu njezine uporabe. Zato je važno razlikovati smrekovu smolu od drugih smola četinjača i od već prerađenih smolnih materijala, čak i kada se njihove tradicionalne uporabe djelomično preklapaju.

Na ovoj se stranici prvenstveno bavimo time za što se smola koristila. Kako su se od nje pripremale masti, flasteri i drugi pripravci, detaljnije je opisano na stranici Kako se tradicionalno pripremala smrekova mast?

Tradicionalna uporaba smole nije značila jednu jedinu praksu koja je posvuda bila ista. Način uporabe ovisio je o okolišu, dostupnim vrstama drveća, lokalnom znanju i načinu pripreme. Zato povijesni izvori opisuju sirovu smolu, ali i različite masti, flastere, kuhane pripravke od smole i druge oblike.

Ni izraz smola ni stariji lokalni nazivi nisu uvijek jednoznačni. U izvorima nalazimo smrekovu, borovu, jelovu i ariševu smolu, ali i već prerađene smolne materijale. Neki su izrazi imali izrazito lokalno značenje: u pojedinim je zapisima, primjerice, pilpuh odnosno pilpoh izravno povezan sa smrekovom smolom, dok se srodni nazivi drugdje pojavljuju i za smole drugih četinjača.

Isto vrijedi za izraze kao što su smolnak, smovnak, tradicionalni nazivi za masti ili postolarska smola. Oni ne označavaju nužno isti materijal ni isti postupak. Neki označavaju poseban pripravak ili način obrade te ih zato nije ispravno automatski izjednačiti sa sirovom smolom stabla. Za razumijevanje pojedinog zapisa važno je znati iz koje je biljke materijal potjecao, u kojem se obliku koristio i što je konkretan naziv značio u tom lokalnom kontekstu.

I stari nazivi tegoba kod kojih se smola koristila pripadaju svom povijesnom razdoblju. Izrazi poput rana, čir, gnojenje, oteklina, reumatska bol ili „sušica“ zato se ne mogu uvijek izravno poistovjetiti sa suvremenim medicinskim dijagnozama.

Na ovoj stranici pratimo prvenstveno dobro dokumentirane obrasce uporabe te, gdje je to moguće, jasno razlikujemo smrekovu smolu od drugih vrsta smola i od prerađenih smolnih materijala. Više o tome što je smrekova smola, kako nastaje i koja su njezina svojstva opisano je na glavnoj stranici o smrekovoj smoli.

Među povijesnim uporabama smola četinjača upravo se uporaba kod rana i oštećene kože pojavljuje najdosljednije. Takvi su zapisi poznati iz Slovenije, sjeverne Europe, Sjeverne Amerike i Azije. Vrste drveća, smolni materijali i načini pripreme razlikovali su se, ali se osnovni obrazac ponavlja u međusobno vrlo udaljenim područjima.

Smrekova smola kod rana u Sloveniji

Meta Sterle za područje Škofje Loke izravno opisuje smrekovu smolu kod starih i svježih rana te šumske radnike koji su zjapeću ranu debelo namazali smolom. Kod gnojnih rana navodi i čistu smolu i pripravke u kojima se smola kombinirala s voskom, lanenim uljem, mašću ili medom.

Vinko Möderndorfer dokumentirao je smrekovu smolu na očišćenim ranama na području Cerkna, dok za druge slovenske krajeve navodi i ariševu, jelovu odnosno općenito smolu drveća. Već ti objavljeni izvori pokazuju da uporaba smole kod rana nije bila ograničena na jedan kraj ni na jednu vrstu četinjača.

Terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja

Tu sliku sada znatno dopunjuju i primarni terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja. Sustavnim pregledom 1.252 pretipkana terenska zapisa izdvojeno je 29 zapisa koji su izravno ili potporno relevantni za smolu i smolne pripravke. Među njima je više neovisnih zapisa koji izričito spominju smrekovu smolu kod rana odnosno gnojnih rana.

U Radohovoj vasi kod Stične kod gnojnih rana zabilježena je čista smrekova smola, u Petrušnjoj vasi smrekova smola kod rana i posjekotine srpom, a u Logu kod Mokronoga ponovno kod gnojnih rana. Posebno je slikovit zapis iz Gojnica iz 1949. godine, gdje se u istom dokumentu razlikuju borova smola kao tamjan i smrekova smola za rane. To pokazuje da riječ „smola“ u terenskim zapisima nije nužno bila nediferencirana zajednička kategorija.

Gnojne rane, čirevi i smolni pripravci

Slovenski zapisi ne opisuju samo izravno nanošenje smole. Kod rana, gnojenja i čireva pojavljuju se i masti i flasteri u kojima se smola kombinirala s voskom, uljem, maslacem, lojem ili koštanom moždinom. Takve su kombinacije dokumentirane na području Postojne, Dolenjske, Stične te u Trenti i Soči.

U nekim se zapisima pojavljuje i stari pučki izraz prema kojem je smola odnosno smolni pripravak nešto „izvlačio van“. Takva je formulacija važna kao dokumentacija načina na koji su informatori razumjeli uporabu, a ne kao suvremeno objašnjenje biološkog mehanizma.

Detaljnije recepture, kombinacije smole s mastima i voskom te načini pripreme tih masti i flastera predstavljeni su na stranici o tradicionalnoj pripremi smolnih pripravaka.

Sličan obrazac i izvan Slovenije

U Finskoj je povezanost smrekove smole i rana dokumentirana već u starijim pisanim izvorima. Elias Lönnrot u 19. stoljeću kod obične smreke (Picea abies) bilježi uporabu smole kod rana, dok kasniji finski izvori opisuju i tradicionalne pripravke od smole za različite oblike oštećene kože.

Slični zapisi poznati su i iz Sjeverne Amerike. Etnobotanički izvori kod različitih autohtonih zajednica opisuju uporabu smola odnosno balzama četinjača kod rana i drugih ozljeda kože. Kod Gwich’ina je, primjerice, opisana uporaba svježe, ljepljive smrekove smole kod posjekotina i nadražene kože, dok se starija, stvrdnuta smola koristila drukčije.

Pukotine, čirevi, gnojne rane i druga oštećenja kože

Povijesni izvori nisu ograničeni samo na obične posjekotine. U različitim regijama pojavljuju se i pukotine na koži, čirevi, gnojne rane, ulkusi i druga dugotrajnija oštećenja. Na Himalaji je, primjerice, dokumentirana uporaba oleorezine vrste Picea smithiana na ispucalim petama, dok su se druge četinjače iz istog područja koristile i kod rana, čireva i apscesa.

Nakon uključivanja slovenskih terenskih zapisa taj je obrazac još izraženiji: uporaba smola kod oštećene kože ne ponavlja se samo među međusobno vrlo udaljenim kulturama nego i u više neovisnih slovenskih lokalnih zapisa. Rane i oštećena koža zato ostaju najbolje dokumentirano područje tradicionalne uporabe smrekove i drugih smola četinjača.

Osim kod rana, povijesni izvori opisuju pripravke od smole i u vezi s bolovima, reumatskim tegobama, oteklinama i ozljedama. Ova skupina uporaba manje je ujednačena i slabije dokumentirana od uporabe kod rana, ali se pojavljuje i u slovenskim izvorima i u više drugih tradicija.

Reumatski bolovi u slovenskim izvorima

Meta Sterle za područje Škofje Loke opisuje takozvanu Kočarjevu crnu žavbu, pripravljenu od kuhane smrekove smole, kamfora i špirita. U izvoru se pojavljuje u vezi s reumatskim bolovima i predstavlja jasan slovenski primjer smrekove smole u takvom povijesnom kontekstu.

Dodatni neposredni primjer donosi terenski zapis Slovenskog etnografskog muzeja iz Hrenovica iz 1981. godine. Informator je opisao da je njegova majka za flastere kuhala „pilpuh ili smrekovu smolu“, virh i druge sastojke, smjesu nanosila na lanenu tkaninu i pričvršćivala na bolno mjesto. Izričito je dodao da je to bilo „za reumu“.

U terenskom zapisu iz Sužida kod Kobarida iz 1951. spominje se i kombinacija smole i životinjske masti koja se nanosila na bolno mjesto. Vrsta smole nije navedena, pa taj zapis predstavlja potporni primjer šire tradicionalne uporabe smolnih pripravaka, a ne izravan dokaz za smrekovu smolu.

Ni ti nazivi nisu označavali jedan standardni pripravak. Crne masti, flasteri i drugi smolni pripravci razlikovali su se među krajevima prema sastavu i načinu pripreme. Njihove povijesne recepture detaljnije su predstavljene na stranici o tradicionalnoj pripremi smolnih pripravaka.

Zglobovi, otekline i ozljede u drugim tradicijama

Slični motivi nisu ograničeni na Sloveniju. Tibetanski izvori kod smola određenih vrsta smreke (Picea) opisuju uporabu u vezi sa zglobnim tegobama i ozljedama tetiva, dok korejski tradicionalni izvor kod borove smole navodi bolne i otečene zglobove te traumatske ozljede.

Bol, oteklina i ozljeda tako se pojavljuju uz smolne materijale u više međusobno udaljenih tradicija. Taj je povijesni obrazac ipak raznolikiji i manje ujednačen nego kod rana: razlikuju se vrste drveća, pripravci, lokalni nazivi i načini uporabe.

Smole se nisu koristile samo izvana. U više su tradicija dokumentirani žvakanje smole, unutarnja uporaba pripravaka od smole te uporaba povezana s kašljem i tegobama dišnog sustava. Ovdje je posebno važno razlikovati vrste drveća, sirovu smolu i već prerađene pripravke.

Pilpoh i smolnak u slovenskim izvorima

Meta Sterle za područje Škofje Loke spominje uzimanje smrekove smole nazvane pilpoh u vezi sa starim izrazom „sušica“ odnosno plućnim tegobama. U tom je konkretnom izvoru pilpoh izravno povezan sa smrekovom smolom.

Naziv, međutim, nije svugdje bio jednoznačan. Möderndorfer srodne izraze poput pilpoh, pilpah i pilpali u drugim krajevima povezuje i s jelovom odnosno ariševom smolom. Pilpoh se zato ne može smatrati općim slovenskim sinonimom za smrekovu smolu, nego uvijek treba uzeti u obzir konkretan lokalni kontekst.

Drugi je primjer smolnak iz Sorice koji opisuje Mira Omerzel-Terlep. To nije bio samo komad sirove smole, nego poseban prerađeni smolni pripravak. Prema zapisu, kapao se na šećer i koristio i kod kašlja te tegoba dišnog sustava. Njegova je priprema detaljnije predstavljena na stranici Kako se tradicionalno pripremala smrekova mast?

Žvakanje smrekove smole

Žvakanje smrekove smole dokumentirano je i u Sloveniji. Etnografski pregledi spominju tu praksu u Bohinju, a slične su prakse poznate i u sjevernoj Europi te Sjevernoj Americi.

Posebno je slikovit zapis kod Gwich’ina. Ondje se razlikovala svježa, ljepljiva smrekova smola od stare, tvrde smole: prva se koristila kod oštećene kože, dok se stvrdnuta smola također žvakala. Odabir materijala bio je tako povezan i s njegovom starošću, tvrdoćom i drugim osjetilnim svojstvima.

U Sjevernoj Americi tijekom 19. stoljeća razvila se i komercijalna proizvodnja takozvanog spruce gum. Službeni povijesni izvori iz Mainea početak rane komercijalne proizvodnje žvakaće gume od smrekove smole kod J. B. Curtisa smještaju u 1848. godinu.

Kašalj, prehlade, dim i para

I izvan Slovenije smole i drugi aromatični materijali četinjača pojavljuju se u vezi s dišnim sustavom. Sjevernoamerički etnobotanički izvori opisuju balzame i druge materijale četinjača kod prehlada, inhalacija, dima i parnih kupelji. U antičkom Sredozemlju Dioskorid među uporabama mastike navodi i dugotrajan kašalj.

Uporaba smola povezana s dišnim sustavom i unutarnjom uporabom bila je vrlo raznolika – od žvakanja i uzimanja do balzama, dima, pare i posebnih prerađenih pripravaka. Te tradicije zato nije ispravno svesti na jedan način uporabe jedne vrste smole.

Smolni materijali pojavljuju se u povijesnim izvorima i u skrbi za životinje. Ti su zapisi raznolikiji od zapisa o ranama kod ljudi: spominju smolu, prerađene smolne pripravke, terpentin i mješavine s mastima, a te materijale nije uvijek moguće izjednačiti sa smrekovom smolom.

Slovenski primjeri

Jedan od konkretnijih slovenskih primjera je Toncov smolnak iz Sorice, koji opisuje Mira Omerzel-Terlep. Radilo se o prerađenom pripravku od smrekove smole, čiji potpuni sastav nije poznat, a prema zabilježenoj predaji koristio se i kod ljudi i kod stoke.

Mojca Ramšak prenosi i zapis o Biclerjevoj žavbi s područja Lobnice iznad Ruša, povezanoj s ranama kod ljudi i stoke. Među sastojcima su se navodno nalazili pilpoh, kamfor i brezovo ulje. Međutim, povijesni izraz pilpoh u različitim je krajevima označavao različite smolne materijale i ne može se automatski izjednačiti sa smrekovom smolom.

Što dodaju terenski zapisi Slovenskog etnografskog muzeja?

Novi pregled terenskih zapisa Slovenskog etnografskog muzeja potvrđuje da su smolni materijali bili prisutni i u veterinarskoj praksi. Međutim, u zapisima koji se odnose na životinje posebno se često pojavljuje terpentin, među ostalim kod ozljeda goveda, oštećenja papaka i drugih problema kod stoke.

Ti su zapisi važni za povijest uporabe smolnih materijala, ali ih nije ispravno prikazivati kao izravne dokaze tradicionalne uporabe smrekove smole. Ni riječ terpentin u starijim terenskim zapisima ne mora nužno označavati potpuno isti kemijski definiran materijal koji danas razumijemo pod tim nazivom.

Slične prakse drugdje

Veterinarski pripravci od smole dokumentirani su i u drugim dijelovima Europe. U sámskoj tradiciji sjeverne Europe, primjerice, zabilježene su mješavine životinjske masti s borovom ili jelovom smolom.

Povijesni izvori tako jasno pokazuju da uporaba smolnih materijala nije bila ograničena samo na ljude. Istodobno je upravo kod veterinarskih zapisa važno razlikovati smrekovu smolu, druge smole četinjača, terpentin i prerađene smolne pripravke.

Smola je kroz povijest bila mnogo više od materijala koji se koristio u narodnom liječenju. Zbog svoje ljepljivosti, vodoodbojnosti, zapaljivosti i sposobnosti stvrdnjavanja bila je korisna i u brojnim praktičnim svakodnevnim poslovima.

Lijepljenje, brtvljenje i zaštita od vode

Smolni materijali koristili su se kao prirodna ljepila te za popunjavanje, brtvljenje i zaštitu drvenih predmeta. Sjevernoamerički etnobotanički izvori dokumentiraju smolne materijale pri izradi i održavanju kanua, dok su se u Europi i na Sredozemlju različite smole i prerađeni smolni materijali koristili i za zaštitu drva i plovila.

Tamjan, vatra i druge svakodnevne namjene

Smolasto drvo i drugi materijali bogati smolom bili su korisni i zbog dobre zapaljivosti. U različitim sredinama koristili su se za paljenje vatre, rasvjetu te kao tamjan ili mirisni materijal.

Takvo je razlikovanje posebno jasno u slovenskom terenskom zapisu iz Gojnica iz 1949. godine. U istom zapisu informator navodi borovu smolu kao tamjan za Božić, a smrekovu smolu odvojeno povezuje s ranama. To pokazuje da su se različite smole mogle razlikovati i prema njihovoj namjeni.

Od smole stabla do obrtničkog materijala

Nije svaki povijesni materijal nazvan „smolom“ bio sirovi izlučeni materijal sa stabla. Terenski zapis iz Rojca kod Kopra, primjerice, spominje postolarsku smolu, koja je prema zapisu morala biti vrlo čista i prije uporabe zagrijavala se s malo ulja. Riječ je o već prerađenom odnosno tehničkom smolnom materijalu, pa ga nije ispravno izjednačiti sa sirovom smrekovom ili borovom smolom.

Slično tome, izrazi kao što su pitch, smolnak, smovnak i drugi obrtnički smolni proizvodi mogu označavati materijale koji su već bili zagrijavani, odvajani ili drukčije obrađeni.

Poznavanje materijala bilo je dio tradicije

Takve praktične uporabe pokazuju da ljudi nisu poznavali samo čemu smola može služiti, nego i njezina materijalna svojstva. Razlikovali su mekši i tvrđi materijal, svježu i stariju smolu te različite načine zagrijavanja, miješanja i obrade.

Upravo to šire poznavanje materijala pomaže razumjeti i tradicionalne zdravstvene uporabe. Smola je bila dio svakodnevnog znanja o šumi, sirovinama i njihovu ponašanju, a ne izdvojena tvar s jednom jedinom namjenom.

Usporedba povijesnih izvora brzo pokazuje da nije postojala samo jedna „tradicija smrekove smole“. Različita su područja koristila različite vrste četinjača, različite oblike smole te različite načine pripreme i uporabe. Unatoč tome, neki se osnovni obrasci ponavljaju i među međusobno vrlo udaljenim područjima.

Posebno je izražen zajednički motiv uporabe kod rana i oštećene kože. Pojavljuje se u gotovo svim uspoređenim područjima, iako vrsta stabla, stanje smole i pripravak nisu uvijek bili isti. Slovenski terenski zapisi dodatno jačaju taj obrazac jer izravno dokumentiraju smrekovu smolu kod rana i gnojnih rana u više različitih krajeva.

Regionalne razlike jasno se vide i u samom materijalu. Negdje se koristila smola izravno sa stabla, drugdje smola iz mjehurića kore, starija stvrdnuta smola ili mješavine s mastima i voskom, a ponegdje već prerađeni materijali poput smolnaka, postolarske smole ili terpentina. Povijesni izraz „smola“ zato se ne može u svakom izvoru razumjeti kao ista tvar.

Razlike u pripremi – od izravnog nanošenja do kuhanja, miješanja s mastima i voskom te drugih oblika obrade – detaljnije su predstavljene na stranici o tradicionalnoj pripremi smolnih pripravaka.

Kada se povijesni i etnografski izvori promatraju zajedno, pojavljuje se nekoliko jasnih obrazaca. Najizraženija je uporaba smrekove i drugih smola četinjača kod rana i oštećene kože. Taj se motiv pojavljuje u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji, a sada ga vrlo dobro dokumentira i više neovisnih slovenskih terenskih zapisa.

Slovenski izvori pritom ne opisuju samo jedan oblik uporabe. Smrekova smola pojavljuje se kao izravan nanos, a smolni materijali i u mastima i flasterima. U različitim se krajevima više puta ponavlja kombiniranje smole s mašću odnosno uljem i voskom. To je jedan od jasnijih ponavljajućih tehnoloških obrazaca u slovenskom gradivu.

Istodobno izvori pokazuju da „smola“ nije bila jedan jedinstveni materijal. Opisuju izravno korištenu smolu stabla, svježije i starije smolne izlučevine, smole različitih četinjača te kuhane i na druge načine prerađene pripravke. Smolnak, postolarska smola, terpentin i čista smrekova smola zato nisu samo različiti nazivi za istu tvar.

Neki izvori pokazuju i da je izbor materijala bio povezan s načinom uporabe. Kod Gwich’ina se, primjerice, razlikovala svježa, ljepljiva smrekova smola od stare, tvrde smole za žvakanje. Na Pohorju je dokumentirano i sakupljanje prirodno izlučenih kapljica smrekove smole koje su već bile gotovo čvrste. Više o smoli na stablu i načinu njezina sakupljanja opisano je na stranici o sakupljanju smrekove smole.

Povijesni izvori, međutim, uglavnom ne govore zašto je određeni sastav bio odabran, koja su kemijska svojstva bila važna kod pojedine uporabe ni kakav je učinak određeni pripravak zapravo imao. Oni prvenstveno dokumentiraju koje su materijale ljudi koristili, kako su ih nazivali, pripremali i u kojim su ih okolnostima upotrebljavali.

Ponavljanje sličnih praksi u različitim krajevima i razdobljima ipak je povijesno i istraživački zanimljivo. Izvori ne pokazuju jedan jedini „ispravan“ tradicionalni recept, nego dugu i raznoliku povijest rada sa smolama u kojoj se neki motivi – osobito rane, izravna uporaba smole te mješavine s mašću i voskom – ponavljaju iznova.

Tradicionalna uporaba smrekove smole nije se sačuvala samo u starim etnografskim zapisima. Dio znanja prenosio se i osobno i unutar obitelji te se s vremenom mijenjao i prilagođavao.

I priča o Smrekovitu nastala je iz takvog dodira s narodnom tradicijom. Ivo Konc se tijekom 1970-ih susreo s uporabom pripravka od smole koji se u obiteljskoj predaji sačuvao kao „crna smola“, a kasnije je vlastitim radom razvijao drukčiji pripravak od smrekove smole.

U arhivskom razgovoru za Gorenjsku televiziju 2001. godine rekao je da je napravio „nešto slično kao prežla“, a za svoj je pripravak posebno naglasio da „nije ljepljivo, nije crno“. Dakle, nije jednostavno preuzeo stari recept, nego je razvio drukčiji pripravak iz kojeg se kasnije razvijala priča o Smrekovitu.

Arhivski razgovor s Ivom Koncem za Gorenjsku televiziju, 2001. Cijeli prijepis razgovora dostupan je na stranici Ivo Konc – arhivski intervju.

Današnji Smrekovit Klasik rezultat je daljnjeg razvoja tijekom više desetljeća. Tradicionalna uporaba smrekove smole važan je dio njegove povijesne pozadine, dok je današnji proizvod zaseban suvremeni pripravak.