Poslanje Ive Konca s Podrebra (intervju u Glasu općine Naklo u prosincu 2024)

Intervju je izvorno objavljen u Glasu općine Naklo, u prosincu 2024.

Iako Ivo Konc nije bio rođen u Naklu, svi ga smatramo pravim Naklancem, jer se njegova obitelj doselila ovamo dok je još bio mali, vedar i nestašan dječak koji je uvijek znao nešto zakuhati. Od ranog djetinjstva imao je zdravstvenih problema koji su njega i njegovu majku stavljali pred teške kušnje. Ni kao odrasloj osobi sudbina mu nije bila naklonjena, a upravo je to dijelom pridonijelo nastanku ljekovite smrekove masti kojom pomaže mnogima u ublažavanju njihovih različitih zdravstvenih tegoba.

Ivo Konc – Djetinjstvo i tegobe

U Naklu i široj okolici poznajemo te prvenstveno kao izumitelja smrekove masti, ali tvoj profesionalni put počeo je sasvim drugačije, zar ne?

Da, točno tako.

Možeš li nam ukratko reći nekoliko riječi o svom djetinjstvu, koje, koliko znam, nije bilo lako?

Bilo je to vrijeme nakon rata (1948.), vrijeme oskudice, nesigurnosti i novog nadanja, vrijeme bez automobila, radija i televizije, kada smo se znali radovati malim stvarima. Sa samo dva mjeseca, zbog sepse krvi, počeli su mi se pojavljivati čirevi po cijelom tijelu (osim na licu). Rezultat dvomjesečnog liječenja bio je nikakav. Poslali su me u bolnicu, a tvornički liječnik rekao je mojoj majci da ću tamo sigurno umrijeti. Dao joj je jod za ‘mlade’ čireve i ihtiol za već zrele i gnojne. Za tri tjedna bio sam zdrav. Stariji se još sjećaju da su ihtiol tada zvali ‘ta crna mast’, a pravila se od smole potopljenih sibirskih četinjača.

Godine 1953. doselili smo se u vlastitu kuću u Naklu, gdje mi se otvorio novi svijet. Cijelo selo i okolica bili su naša igraonica, od Želina do Save. Oštre zime donijele su novu tešku kušnju. Budući da smo djeca cijele dane provodila na snijegu i da su nam navečer ledene sige visjele s odjeće, napala me akutna reumatska groznica. Više od tjedan dana nisam mogao stati na noge. Cijelu mladost patio sam od bolova u koljenima. Prebolio sam mnoge dječje bolesti: ospice, zaušnjake, rubeolu i vodene kozice – činile su nam se zabavnima jer nismo morali ići u školu.

S deset godina dobio sam krpeljni meningitis. Dvaput su mi punkcijom probadali međukralješke prostore da bi uzeli uzorak likvora. Od tada moja glava i kralježnica nikad više nisu bile iste. Prvo ljeto nakon bolesti dobio sam tako težak sunčanica da sam cijelo ljeto mogao izlaziti van tek nakon zalaska sunca.

S dvanaest godina skupljali smo borove šišarke za pošumljavanje Krasa. Dok sam se penjao na mladi bor, vrh se slomio i pao sam oko četiri metra na leđa. Dva dana nisam mogao govoriti, a i danas mi se katkada koja riječ teško izgovara.

Iste godine goljenicom sam udario o kamen, rana se nije htjela zatvoriti, gnojila se i nakon dva mjeseca počela je trunuti i kost. Medicina nije imala rješenja. Otišao sam dr. Fajdigi (privatna ordinacija), dao mi je svoju mast koja je mirisala na smolu. Za tri tjedna rana je bila zatvorena.

Nakon završene osnovne škole, kad smo kao mladi rušili Kramarjevu kuću, skočio sam s tavanskog greda u sijeno, gdje su ležale vile pune gnoja, i duboko su mi se zabile u stopalo. S visokom temperaturom sljedećeg dana polagao sam prijemni ispit za gimnaziju i položio ga. Tako je završilo moje djetinjstvo.

Mladost, studij i trenerski poziv

Kako je teklo tvoje odrastanje?

To razdoblje bilo je burno. Kao gimnazijalac nisam bio najbolji učenik, ali bio sam dobar nogometaš i skijaški skakač. Skačući za kranjski Triglav stigao sam gotovo do ruba seniorske reprezentacije. Čak tri puta doživio sam potres mozga. Sve kritičniji odnos prema tadašnjem društvu donosio mi je teške unutarnje borbe. Upao sam u crnu rupu, danas bismo rekli depresiju. Postao sam apatičan, nesposoban čitati, učiti se i skakati. U drugom polugodištu zadnjeg razreda gimnazije nisam bio ocijenjen. Do jeseni sam se nekako oporavio i uspješno završio gimnaziju. Među novim kolegama bila je i moja današnja supruga s kojom sam već 55 godina. Ponovno sam se vratio na skakaonicu i potrgao prednje križne ligamente koljena. Oporavio sam se bez medicinske pomoći i u pola godine uspješno završio prvu godinu Fakulteta za sport. Konačno sam prestao skakati.

Što te navelo na studij sporta?

Studij sporta bio je logičan izbor jer sam bio uvjeren da sam pozvan u trenerski poziv. Već kao student radio sam s mladima. Za sitan honorar radio sam s velikim oduševljenjem. U školi sam bio zaposlen kao profesor tjelesnog odgoja, a honorarno sam radio kao trener Triglava, a kasnije i Križa (danas SSK Tržič). U to vrijeme sa svojim sam dečkima (od 14 do 18 godina) izgradio prvu 50-metarsku plastičnu skakaonicu, a u Križima sam isti pothvat ponovio s mlađima gradnjom 25-metarske skakaonice. U Kranju sam za nagradu dobio cipelu. U tom razdoblju počeli su se javljati i nesnosni bolovi u dijelovima kralježnice. Posao profesionalnog trenera obavljao sam samo u sezoni 79/80 u Kranju, odakle sam pobjegao.

Je li tvoj profesionalni život uvijek bio vezan uz sport i mlade?

Ne. Nakon 1989., kada je u prometnoj nesreći poginuo sin Anže, u mom drugom životu, moj se život okrenuo naglavačke, počelo je novo, Bogu ugodno poslanje. Još neko vrijeme vuklo me na stare putove, ali sve više sam osjećao da želim i moram pomagati ljudima. Završilo je vrijeme učiteljskog i trenerskog rada.

Učenje uvijek teče u oba smjera. Čega su te mladi nesvjesno naučili?

Mladi su me naučili da se na silu ništa ne može postići. Ako osjećaju da ih voliš, slijedit će te sami od sebe.

Iznalazak smrekove masti

A gdje se onda u međuvremenu rodila priča sa smrekovom masti?

Priča je zanimljiva. Počela je u školi. S učenicima sam igrao košarku i kod odbijene lopte Iztok Čop i ja udarili smo svaki sa svoje strane. Tom prilikom iščašio sam prst. Učinke smrekove smole poznavao sam jer ju je koristila stara Prežla u Lescama. Kod moje ozljede ta smola bila je teško upotrebljiva, pa sam pokušao sam napraviti nešto što neće biti crno i ljepljivo. Čuo sam glas: Idi po smolu, dodaj to i to, skuhaj, procijedi…

Na povratku kući obratila mi se susjeda, krojačica, koju su jako boljela koljena. “Ivo, hoćeš li mi dati malo kad bude gotovo?” “Hoću”, odgovorio sam i održao riječ. U 14 dana njezin hod postao je lagan i gipak. Glas o tome brzo se proširio i bez nudjenja ili reklame nakon nepune godine dana mast sam prodavao kod kuće, u biljnim ljekarnama i slao poštom po cijeloj Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji. Trebalo mi je godinu i pol da s mašću zaradim više nego kao učitelj, ostao sam kod kuće, otvorio obrt i tako sam već 34 godine na tržištu bez ijedne uloženog kune u reklamu. Ako to nije čudo?

Kako si pomislio da probleme možeš riješiti baš smrekovom mašću? Jesi li je poznavao i ranije?

Zbog problema s kralježnicom tražio sam sva moguća rješenja, jer mi medicina nije nudila drugo osim tableta protiv bolova i noža. Bilo je tako teško da su me na Fakultetu za sport oslobodili svih praktičnih ispita, kad sam već bio apsolvent. Čak mi je i vojni ortoped bez oklijevanja dao zelenu knjižicu s upisom: Nesposoban u miru! U Kranju mi je ortoped obećao invalidska kolica prije 30. godine, ako ne odem na operaciju. Nisam otišao! I liječnike više nisam posjećivao. Jedna od mnogih pomoći bila je crna ljepljiva smolnata smjesa, rastopljena i namazana na tkaninu, koju je radila teta Prežla u Lescama. I ponovno sam pronašao pomoć u smoli, kao onda kod udarca u nogu i kod liječenja čireva.

Za njezinu izradu sigurno ti je trebalo i nešto znanja iz biologije i kemije? Kako si se upustio u posao?

Moje znanje biologije i kemije bilo je jednako srednjoškolskom, dakle skromno. Bljesak, kako napraviti mast, pojavio se kao Božji dar u vrijeme najveće tuge zbog smrti sina i preusmjerio moje misli.

Svi počeci su uvijek teški. Jesi li odmah znao da će ta mast biti tako uspješna? Kako se ideja razvijala?

Sve se događalo spontano, želio sam samo pomoći sebi. Moja namjera nije bila da od toga napravim posao.

Ali ipak nije ostalo samo na masti. Kako si još pomagao (i to još uvijek činiš) ljudima koji ti se obraćaju sa svojim problemima?

Godine 1993. zamolili su me da budem terapeut nogometaša iz Nakla, koji su tada igrali u 1. slovenskoj ligi. S njima sam počeo provoditi manipulacije za namještanje međukralježničkih pločica. Djelovalo je. Od tada mi je po pomoć došlo tisuće ljudi. Mnogim poznatim sportašima pomogao sam da se vrate natjecanjima, najviše skakačima: Peterki, Petru i Domnu Prevcu, Kranjcu, Hrgoti, Jelarju, gimnastičaru Petkovšeku, atletičarkama Briti Bilac i Jolandi Čeplak, biciklistima Tadeju Valjavcu i Andreju Hauptmanu, veslačima Čopu i Mujkiču i mnogim drugima. Prošle godine po pomoć je došao i Noriaki Kasai.

I je li ti uz posao i rad s mašću ostalo vremena za neku drugu aktivnost, možda kakav hobi?

Moj posao je i moj hobi. Svaki dan pronađem vrijeme za hodanje (najradije po šumi) ili čitanje. Rad s ljudima ispunjava me i usrećuje.

Jedan si od onih sretnika koji je svoj posao mogao predati dalje svojoj djeci, u tvom slučaju sinu Maticu. Jesi li ga morao nagovarati na to ili ga je stvar jednostavno toliko privukla da je preuzeo tvoje poslanje?

Uvijek je govorio da će preuzeti obrt. Kad je došlo vrijeme, upozorio sam ga neka dobro razmisli hoće li taj posao raditi s veseljem. A sada radi s veseljem, srcem i znanjem.

Jesi li u svim tim godinama doživio nešto što te posebno obilježilo?

Sve ovo o čemu sam govorio snažno me obilježilo. U dobi od 48 godina Bog Otac otvorio mi je srce za traženje Božje ljubavi. U našu obitelj pozvao sam Isusa i Mariju i odjednom je sve bilo drugačije – ljepše, bolje, sve je dobilo svoj smisao, čak i patnja i smrt.

Još uvijek redovito odlaziš u šumu, često zajedno sa suprugom. Što te privlači u prirodu, što ti ona znači?

Šuma je moj život. Ispunjava me čuđenjem. Kad promatramo stvorenje, duh se uzdiže k Stvoritelju.

Koji je tvoj životni moto, misao ili načelo koje ti je pomoglo proći kroz sve oluje, dobre i loše?

Božje zapovijedi su naš putokaz za život, utisnute su u našu dušu, svijest i podsvijest. Zato znamo kada postupamo ispravno, a kada ne. Ako ih se držimo, slijedimo Božju volju, činimo dobro, radost smo Bogu i ljudima i nakon smrti dolazimo u siguran Božji zagrljaj.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Budućnost nas uvijek iznenadi jer je drukčija od one koju smo planirali. Zato ne pravim planove. Dovoljno je danu njegova vlastita briga, rekao je Isus. Zato budućnost prepuštam Njemu. Poznajem prošlost, u kojoj se po Božjoj milosti i providnosti sve loše pretvorilo u dobro.