Video: Ivo Konc osobno i poslovno – razgovor za Gorenjsku TV 2001

Originalni razgovor održan je u siječnju 2001. u emisiji Poznata i nepoznata lica na Gorenjskoj TV.

Razgovor se dotiče osobnog i profesionalnog života kao trenera, ali i njegovih zdravstvenih problema, koji su ga preko drugih teških obiteljskih kušnji vodili do izuma Smrekovit Klasik mazilaod smole smreke. S Ivom je razgovarao Matevž Kleč.

Transkripcija razgovora:

Matevž Kleč: Poštovani gledatelji i gledateljice Gorenjske televizije. Godinu 2001. započet ćemo razgovorom s gospodinom Ivom Koncem. Emisija Poznata i nepoznata lica na Gorenjskoj televiziji nastavlja se dalje. U ovoj godini posjetit ćemo nekoliko sugovornika i za prvog u ovoj godini odlučio sam se za gospodina Iva Konca. Bio sam iznenađen kad smo se prije početka snimanja razgovarali, što je sve ovaj čovjek bio, i vjerojatno ćete i vi biti iznenađeni na kraju ovog razgovora.

Dobar dan g. Ivo Konc, s 53 godine preselili ste se s obitelji ovdje u Podreber u Naklu i tada je počelo ono razdoblje vašeg života kojeg se malo bolje sjećate…

Ivo Konc: Da, djetinjstvo je bilo lijepo. Bili smo slobodni kao ptići na grani. Bilo je lijepo. Ovdje sam počeo ići u školu. Bio sam dobar učenik, ali sam bio i malo vragolast. ???? Tako da su me učitelji pomalo i bojali prije nego što sam došao u školu, govoreći: “to je taj, taj zločesti”. Kad me je učiteljica srela nakon nekoliko desetljeća, rekla je: “Ti si bio tako dobar.” U školi sam stvarno bio dobar, ali inače vragolast. Jednostavno sam znao da u školi moram biti dobar.

Bio sam dobar učenik, ali i pomalo vragolast. ???? Tako da su se učitelji pomalo bojali prije nego što sam došao u školu, govoreći: “to je taj, taj zločesti”.

Matevž Kleč: Što se tiče ovog mjesta, Podrebra, pretpostavljam da je cijela šuma iznad sela bila „vaša“?

Ivo Konc: Da, da, sve do Save. Imali smo nevjerojatan prostor za kretanje. Kupajući se u Savi, skupio sam i dosta reume. ???? Također smo ribe lovili na crno. Jednom mi je iza leđa došao neki ribič, koji je, srećom, bio susjed. ????

Matevž Kleč: Mladi dani brzo prolaze, pa onda dolazi srednja škola…

Ivo Konc: Na srednju školu nemam osobito lijepih uspomena. Kranjska gimnazija bila je teška škola, a ja nisam bio od onih koji bi učili redovito. Bio sam pomalo lijen. ???? Istina, završio sam je, ali stresovi su bili veliki. Ako čovjek nije spreman, stalno ga je nečega strah, zato na nju nemam lijepih uspomena. Na prijatelje da, ali na sva ispitivanja i ispite ne previše.

Matevž Kleč: Dakle, vragolije se u tom razdoblju više nisu pojavljivale?

Ivo Konc: Ne, za vragolije nisam imao vremena jer sam se počeo baviti sportom. Sport je za mlade dobar, ali više nije onakav kakav je bio nekada, jer se počelo pretjerivati. Profesionalizacija, previše drila, premalo poštovanja osobnosti, premalo temeljnih elemenata sporta poput prijateljstva, radosti druženja… Sve je previše podređeno rezultatu, učinkovitosti, a kao posljedica toga pojavljuju se razne kemikalije, dodaci prehrani, doping…

Matevž Kleč: No sport je vjerojatno bio i uvjet za vaše daljnje usmjerenje…

Ivo Konc: Da, sport sam jako volio. Bio sam uvjeren da u skokovima u Kranju, gdje sam počeo i s trenerskim poslom, bez mene više ništa neće funkcionirati. Ne samo da sam ga volio, mislim da sam ga čak i idolizirao. Odgajali su nas u socijalističkom duhu, kod kuće i u školi, i budući da nismo imali Boga, imali smo idole. A jedan od njih bio je sport. Tako sam se probijao kroz život, stalno završavao neka razdoblja u sportu i uvijek iznova bio razočaran. Uvijek sam doživio razočaranje od onih koji su zapravo trebali reći: “Pa ovaj je zaista nešto napravio.” I tako sam uvijek morao počinjati ispočetka.

Matevž Kleč: Je li i studij bio povezan sa sportom?

Ivo Konc: Da, i studij je bio povezan sa sportom. Nakon gimnazije želio sam ići na glumačku akademiju, ali nisam, jer nisam znao plesati i nisam išao na prijemni ispit. Zato sam položio prijemni za tadašnju Visoku školu za tjelesnu kulturu (danas Fakultet za šport), gdje sam bio među boljim studentima. Vrlo rano sam se oženio, s 21 godinom, na prvoj godini fakulteta, i hvala Bogu upoznao dobru ženu. Imali smo dijete i onda više nije bilo lutanja nego je trebalo završiti studij. Godinu sam obično završio među prvima.

Matevž Kleč: A onda posao…

Ivo Konc: Na posao sam otišao još prije diplome na prvoj razini, jer sam morao prehraniti obitelj. Zahvalan sam ocu što mi je sagradio kuću, iako sam kasnije imao puno posla s uređenjem okućnice i unutrašnjosti. Imao sam djecu, bio trener… Nevjerojatno kakvu energiju čovjek ima u tim godinama. Stalno sam bio odsutan od kuće, djeca, obitelj, skokovi… Kad se sada prisjetim, ne mogu vjerovati kako sam sve to uspio.

Matevž Kleč: Sjećanja na sportsku djelatnost također su lijepa? Kao što ste rekli, i neke od najboljih sportaša odgojili ste vi.

Ivo Konc: Najbolji sportaš koji je prošao kroz moje ruke bio je Matjaž Zupan, koji ima olimpijsku medalju, zatim stručnjaci poput Bojana Jošta, koji ima doktorat iz tog područja, bivši trener Jelko Gros, Sandi Čimžar, Grilc, Jekovec, Jošt Peter… To su dečki koji potječu iz kranjskog Triglava, gdje sam radio, te iz tržiškog kluba, gdje sam radio do otprilike 1980., 1981.

Te temelje sam postavio, a onda otišao.

Matevž Kleč: Ali ona razočaranja koja dođu u svakom životu brzo se zaborave jer čovjek počne razmišljati o drugim stvarima. Kao učitelj selili ste se iz škole u školu.

Ivo Konc: Da, nisam takav da bih se negdje zatvorio i da bi me tamo stvari vezale. Pokušao sam malo u ovoj školi, malo u onoj. Svugdje radiš s djecom, pa velike razlike nema, ali promjena ipak postoji. Tako sam predavao u tri osnovne škole: u Šenčuru, Predosljama i na Bledu, a zatim i u Srednjoj drvnoj školi. Na Bled sam se vraćao tri puta, nešto me tamo uvijek vuklo.

Matevž Kleč: Jeste li ikad plivali na otok?

Ivo Konc: Naravno. Nisam htio platiti parking pa sam parkirao negdje sa strane i otplivao na otok. ????

Matevž Kleč: Sjećanja na vaš rad, na djecu u školi, vjerojatno su lijepa?

Ivo Konc: S djecom nikad nisam imao problema. Problemi su bili u kolektivima: hijerarhija, gledanje pod prste – u prosvjeti je to isto kao i drugdje. S djecom sam imao dobar odnos. I kad se srećemo, prepoznaju me. Sin ponekad kaže: “Gdje god ideš, svi te znaju.”

Matevž Kleč: Igrali ste i nogomet?

Ivo Konc: Da, igrao sam u Naklu. Čak sam igrao i za pionirsku reprezentaciju. Igrao sam u napadu, obrani, čak i na golu, ali nikad nisam bio neki izvanredan nogometaš. Bio sam bolji skakač nego nogometaš, a i tamo nisam bio izvanredan.

Matevž Kleč: Dakle, niste bili superzvijezda, ali ipak koristan. ????

Ivo Konc: Vrlo rano sam počeo trenirati jer sam smatrao da kao trener mogu napraviti više, budući da sam kao skakač počeo natjecati se tek sa 17 godina, što je prekasno. Brzo sam došao do juniorske reprezentacije, zatim bio na repu seniorske, ali tada su u reprezentaciji bili Štefančič, Mesec, Bogataj, Dolhar, Prelovšek, Zajc, Oman, Giacomelli, Pečar, Ržen – i morao si biti stvarno dobar da uđeš među dvanaest.

Matevž Kleč: To uvijek ovisi o tome u kakvu generaciju dođeš, i ta generacija je bila dobra?

Ivo Konc: Mislim da je bila dobra, iako tada nije bilo nekog pravog mjerila, jer još nije bilo Svjetskog kupa, bile su samo novogodišnja turneja, neki kupovi i pojedinačna natjecanja…

Matevž Kleč: Što biste napravili da ste na zaletištu zaboravili zakopčati skije? Biste li letjeli dalje ili biste se podklizali po doskočištu?

Ivo Konc: Mogu vam odmah reći što sam napravio kad mi se to dogodilo. Obje skije pale su mi na 60-metarskoj skakaonici u Planici i jednostavno sam sletio na cipele, neko vrijeme se vozio po njima, a onda počeo valjati. ????

Matevž Kleč: To su zanimljive priče. Jednom sam vidio i Pečara kako je izgubio obje skije.

Ivo Konc: Da, zaboraviš zakopčati ili zakopčaš na petu skije, a ne na onu na cipeli.

Matevž Kleč: Jeste li se bojali na zaletištu?

Ivo Konc: Mene je bilo strah. Ako netko kaže da ga nije strah, možda se time samo tješi. Određena tjeskoba, nemir na skakaonici postoji. Puls na vrhu skakaonice kod skakača je kao nakon istrčanih 100 m, znači nevjerojatno uzbuđenje. Čak i nakon skoka, iako nema nekog velikog napora, puls je jednako visok.

Matevž Kleč: Na velikanki je pogled s vrha zaista zastrašujući, ne vidiš ni doskočište…

Ivo Konc: Danas su skakači potpuno nešto drugo nego tada. Mi nismo znali, nismo razumjeli što se događa, nismo imali kontrole. Danas djeca previše treniraju, rade ogroman broj ponavljanja, imaju bolju opremu… Danas su pioniri puno veći majstori nego što smo mi bili kad smo bili seniori. Danas na 120-metarskoj skakaonici skaču 12- i 13-godišnjaci, što je tada uspjelo samo pet ili šest ljudi u cijeloj Jugoslaviji.

Danas su skakači potpuno nešto drugo nego tada. Mi nismo znali, nismo razumjeli što se događa, nismo imali kontrole. Danas djeca previše treniraju, rade ogroman broj ponavljanja, imaju bolju opremu… Danas su pioniri puno veći majstori nego što smo mi bili kad smo bili seniori. Danas na 120-metarskoj skakaonici skaču 12- i 13-godišnjaci, što je tada uspjelo samo pet ili šest ljudi u cijeloj Jugoslaviji.

Matevž Kleč: Jeste li ikada skijali i alpsko skijanje?

Ivo Konc: Skijam i danas, i to na kratkim skijama (Big Foot). To je sjajna stvar. Skijam samo turno. Nikada tamo gdje su lavine.

Matevž Kleč: Je li to poseban adrenalin?

Ivo Konc: Prije svega je to estetski užitak. Ona svijest da si nešto napravio za sebe. Puno hodam po planinama.

Matevž Kleč: A djeca? Idete li i oni u planine?

Ivo Konc: Da. Sve radije.

Matevž Kleč: A supruga?

Ivo Konc: Supruga je naučila skijati s Big Foot skijama sa 45 godina, prije toga nije znala skijati. Danas može voziti po svakoj padini, osim po ekstremnim, kao što je Krničar. S kratkim skijama lakše je skijati.

Matevž Kleč: Što se događalo nakon završetka rada u školi?

Ivo Konc: S radom u školi završio sam 1992. godine. Život me čudno vodio. Cijelo vrijeme borio sam se s oboljenjem kralježnice. Već na fakultetu oslobodili su me ispita, u vojsku me nisu primili, i to je zanimljiv Božji zahvat u moj život. Kroz patnju, kušnje. Kad nisam imao nikakve mogućnosti više da hodam, da stojim uspravno i da izliječim kralježnicu, ortoped mi je savjetovao operaciju kao jedinu mogućnost. Na operaciju nisam otišao, pitao sam ga tko mi jamči da ću nakon operacije i dalje biti na svojim nogama. Pitao sam ga i što će se dogoditi ako odbijem operaciju i rekao je da ću u tom slučaju već prije tridesete biti u invalidskim kolicima. Pitao me što ću napraviti i odgovorio sam da to još ne znam, ali k njemu sigurno više neću doći. Počeo sam sam tražiti načine za liječenje kralježnice i prilično sam uspio. Iako nisam otišao na operaciju, mogu sve raditi, baviti se sportom, igrati košarku…

Pitao sam ortopeda i što će se dogoditi ako odbijem operaciju i rekao je da ću u tom slučaju već prije tridesete biti u invalidskim kolicima. Pitao me što ću napraviti i odgovorio sam da to još ne znam, ali k njemu sigurno više neću doći. Počeo sam sam tražiti načine za liječenje kralježnice i prilično sam uspio. Iako nisam otišao na operaciju, mogu sve raditi, baviti se sportom, igrati košarku…

Matevž Kleč: Što ste napravili?

Ivo Konc: Najviše sam si pomogao smolom u Lescama kod stare “Prežle”, pomagao sam si i raznim vježbama, vodenim mlazovima u toplicama. Gibanje, istezanje… Ali treba to raditi stalno, ne tek kad je već prekasno. Neki samo legnu, uzmu analgetik, prihvate blokadu…

U školi sam s kralježnicom patio do 1992. U školi sam radio od 1972. do 1992. Potom sam ostao kod kuće.

Kroz cijeli život Bog me vodio takvim putem da sam napravio nešto slično kao Prežla, samo što nije crno, nije ljepljivo, nego praktičnije, i s tim mazilom pomažem sebi, a mogu pomoći i drugima.

Kroz cijeli život Bog me vodio takvim putem da sam napravio nešto slično kao Prežla, samo što nije crno, nije ljepljivo, nego praktičnije, i s tim mazilom pomažem sebi, a mogu pomoći i drugima.

Matevž Kleč: Dakle, tražili ste rješenje u prirodi, da pomognete sebi i drugima, i ta stvar funkcionira. Isprobano na vama…

Ivo Konc: Na meni i na drugima. Moji pacijenti u ovih osam, devet godina otkad radim mazilo su sportaši iz svih grana. Od atletičarke Brite Bilač, koja je izliječila petu, do veslača Iztoka Čopa, Sadika Mujkića, koji je bio ovdje baš prošli tjedan, pa biciklist Tadej Valjavec, triatlonac Damijan Žepič, vaterpolisti Štromajer, Hafner…

Moji pacijenti u ovih osam, devet godina otkad radim mazilo su sportaši iz svih grana. Od atletičarke Brite Bilač, koja je izliječila petu, do veslača Iztoka Čopa, Sadika Mujkića, koji je bio ovdje baš prošli tjedan, pa biciklist Tadej Valjavec, triatlonac Damijan Žepič, vaterpolisti Štromajer, Hafner…

Matevž Kleč: I kako ih liječite?

Ivo Konc: Bavim se i manipulacijom kralježnice, što sve radim besplatno, živim samo od prodaje mazila od smole smreke. Mazilo ne nudim, ne reklamiram, ali naša obitelj od toga živi. Inače uvijek ljudima kažem neka dođu ako mi vjeruju – i ljudi dolaze i vjeruju mi, i očito stvar funkcionira.

Matevž Kleč: Čuo sam i da neki vaše mazilo namažu na kruh i jedu za upalu grla? ????

Ivo Konc: Na kruh se baš ne maže, nego se jednostavno pojede prstom i djeluje.

Matevž Kleč: A supruga pomaže?

Ivo Konc: Da, supruga obavlja svoj dio posla, uglavnom prodaje kupcima i razgovara s njima, šalje pakete poštom, vodi knjigovodstvo, priprema hranu… To je kod nas posve spontano – kod kuće smo, a istovremeno smo i na poslu.

Matevž Kleč: Dakle, supruga priprema ručak, ili i Ivo Konc priprema ručak? Imate li neku specijalitetu?

Ivo Konc: Moj specijalitet? Znam skuhati praktično sve. Svaku stvar pripremim malo na svoj način i svaki put malo drugačije. Uz moju hranu ljudi prežive, a još im se i sviđa. ???? Inače, najviše na svijetu volim pržena jaja. ???? To je za moj ukus najbolja hrana.

Matevž Kleč: Koje piće najviše volite? Vino?

Ivo Konc: Nisam ljubitelj vina. Ni za piće ne bih mogao reći da imam neko koje mi je najdraže.

Matevž Kleč: A za Novu godinu? Kako ste nazdravili? Koje su vaše želje za Novu godinu?

Ivo Konc: Nismo nazdravili, otišli smo spavati. Jednostavno Novu godinu ne doživljavam kao neki poseban praznik da bih čekao ponoć, a osim toga želio sam prespavati pucanje petardi.

Moja želja za Novu godinu je da ne izgubim ono što sam kroz životne kušnje, tešku patnju zbog bolesti i time što sam izgubio jednog sina – pronašao. Da ne izgubim vjeru i Boga. To je najveće što me u životu zadesilo. Da se nakon svega odgoja, svih lutanja, u meni rodio Isus Krist.

Sva patnja, sve što nam se čini teško, beznadno, može pridonijeti dobru ako se otvorimo Bogu i ne svađamo se s njim.

Matevž Kleč: Sigurno ste u životu imali i neke ljude koji vam nisu bili dragi. Jeste li im oprostili?

Ivo Konc: Svima sam oprostio, jer ako ne oprostiš, život je težak, sam sebi kopaš grob. Neki su mi napravili puno zla, izgovorili mnogo ružnih stvari o meni, ali sve to sam u vjeri lako oprostio i uopće me više ne dotiče.

Svima sam oprostio, jer ako ne oprostiš, život je težak, sam sebi kopaš grob.

Matevž Kleč: Što bi napravio Ivo Konc kad bi mu se u redu pred blagajnom netko ugurao ispred njega? Biste li mu rekli da ste bili ispred, pustili ga ili izbacili van?

Ivo Konc: Ovo zadnje sigurno ne. Ako bi mi se žurilo, rekao bih mu: “Oprostite, bio sam ispred vas.” Ako mi se ne bi žurilo, pomislio bih: “Bog mu se smilovao, jer ne zna što radi.”

Matevž Kleč: A ljeti? Idete li na more?

Ivo Konc: Nisam ljubitelj mora. Radije idem u planine. Već mi je ovdje dovoljno vruće. I zbog kralježnice nisam ljubitelj vode. Ljude koji imaju problema s kralježnicom u vodi hladi. Neki misle da će si plivanjem u moru izliječiti kralježnicu, ali to nije istina. Kad se vrate s mora ili već na moru, kralježnica ih još više boli. Mene je na moru uvijek boljela kralježnica i dobio sam anginu, a kod kuće je nikad ne dobijem. ???? Ni sunčanje na plaži ne podnosim, nemam mira.

Matevž Kleč: Što još želite napraviti u životu?

Ivo Konc: Ništa više. Volio bih sačuvati duševni mir koji sam stekao uz pomoć odozgo, volio bih vidjeti kako rastu unuci, volio bih da djeca budu poštena, da žive u prijateljstvu s Bogom i međusobno. Volio bih mnogim ljudima još pomoći do zdravlja i volio bih umrijeti pomiren s Bogom, čega se nimalo ne bojim.

Matevž Kleč: Život vam je dakle uravnotežen?

Ivo Konc: Sada jest, ali nekad nije bio. Znate, i ovo što sada radim (Smrekovit) je tako smiren posao, kao da sam u mirovini. Mirno si rasporedim vrijeme, skupim smolu, skuham, isporučim što naruče, razgovaram s ljudima. Neki dođu po savjet, drugi po zdravlje – ukratko, lijep život imam sada.

Matevž Kleč: Poštovane gledateljice i gledatelji GTV-a, moram priznati da je 30 minuta brzo prošlo. Vjerojatno bi razgovor s Ivom Koncem mogao trajati još dugo, ali rekao je neke od najbitnijih stvari. Pronašao je unutarnji mir, u životu je postigao ravnotežu koju je želio i često, dok jurimo za dobrima ovoga svijeta, trebali bismo se zaustaviti i zapitati što zapravo želimo. I često bismo otkrili da nam je potrebno samo nešto što nas usrećuje, i to može biti i u malim količinama. Hvala g. Ivu Koncu na razgovoru i laku noć.